De nihilo nihil meditationes/Contra Mundi

Kad nakon nekog vremena vidite osobu koju ste nekad voljeli, shvatite odmah zbog cega ste je ostavili. Ljubav ili njen privid tonu lako jer su teze od istine!

Ako umrete svaki dan lakse ce i bolje biti kad se sutra probudite! Umirajte svaki dan u ovom zivotu da bi se sutra rodili kao sretnija vrsta animala ovog svijeta!

Trag jednog sunca, trag mnogih umirucih. Trnem dok sanjam, sanjam sebe! Ubio sam nadcovjeka. Krepost nije stvar realnosti, niti je realnost kreposna! Nama ostaje sve i svasta! Puna groblja nezamijenjivih.

Sto bi bilo kad bi bilo? Sve ono naravno ne moze biti besramno, samo naravna stvarnost upotpunjena voljom moze voditi svacemu.

Evo me vec par dana u jednoj novosadskoj kafani, svirka bila dobra pa ja odlucio ostati i upoznati se sa carima ovog grada tj. ispade samo jedne kafane.. kako god pisem sa tableta koji nema slova koja meni trebaju tako da pizdim jos vise !!! jbga. Uglavnom pijanska. Dobra piva, dobra rakija sto vise trazit od svega ovoga i kao gratis lijepa konobarica koja smeka moj bosanski ego. Kao sto kazu sve je super ali fali nesto. Vec me dugo drzi mucnina citavog svijeta, povracao bi kad bi mogao ali zeludac ocito ne reagira na moje boljke, sve te price ali sazaljenja nema. Ljudi su previse pijani s onim danas, zabolli ih za druge i za njihove boli a ja tonem. Blago onima koji ne vide dok ostali pate. In vino veritas = svi smo mi umorni i malaksali od svega ovog, svi bazdimo na propadanje samo sto pazimo mnogo koliko mirisemo drugima. Svi meni dragi cuvajte se srece jer ista nosi duboke boli iz koje mi ne umijemo naci izlaz

Ovih nekoliko dana opet sam se posvetio putovanjima, malo Bosna, Srbija, Mađarska ... nisam ni shvatio da sam dobar dio putovanja proveo slušajući samo jednu jedinu pjesmu i to High Hopes od Floyda. Onako zamišljen u vožnju i krajolike nisam ni shvatio komentare svojih suputnika. Sada znam koliko sam sjeo na živce ali ipak ... Bila još jedna pjesmica od jednog pravo dobrog benda iz Rijeke ali sad kad pogledam itekako se dobro navezala na ovu prvu ... Naime, tako putujući i vraćajući se svaki put mogu reći koliko je lijepa moja Bosna. Naravno uvijek ima ono ali, ali jer samo skontam koliko mi je, a i nama svima pun ... više svega i svačega. Zar moramo toliko duboko padati. Likove poput mene to boli previše dok neke zaboli ali zar nam je sve postalo normalno, zar nam je sve postalo svejedno? Izgleda da ova mrtva priroda uništava sve ono ljudsko u nama! Uvjerite me u suprotno!

Koliko vrijedimo sad? boriti se da spasimo svijet? nekad tako bijaše lijep. Skrivamo li lica od sunca stideći se svega onog što je vidjelo, čuvajte osmijehe to je sve što će ostati. Prijatelji, ostaje te li vi? A ti? Moja voljena, moja mržnjo, moja voljena ... Čekam širom otvorenih ruku, obgrlim tišinu, lažnu ljubav, lažnu nadu. Pogrešni ljudi spržili su mi ruke, ne mogu više osjetiti ni toplinu vlastitog bića! Zanijekat ću sve olako, nestaje ionako... ali tebe ... zanijekati ću te sa sumnjom, nadom, ljubavi. Iz osude u osudu, iz mržnje idemo u novu, naši brodovi stoje kao i naši snovi, je li moguće da su svima jedra poderana od tuđe poruge? Što nam je potrebno, kome smo mi potrebni, treba li svijet nas?

Umrite nemani, ne vjerujem anđelima, ne vjerujem njoj, ne vjerujem sebi, uhvaćen sam laži! Zidovi i ja, polako se stapamo, gorčina i bol iste su boje! Možeš li opet voljeti dva puta? Nije bitno! Odlazimo bez da se nas pita ... Kad sve utihne glasna će biti jeka onih koji su umrli sretni!

Prolazi ovo sranje što ga zovu vremenom, prođe već 20 dana kako sam na točkovima prolazeći iz grada u grad, države u državu ... ne volim granice rušio sam ih na svakom koraku. Prošla zima, moje omiljeno doba ali i najnesposobnije kad je riječ o meni! Toliko sam se ljudi nagledao iz dana u dan, ali nigdje sjaja u njihovim očima, nigdje one iskonske ljepote što se viđala prije kod nas slabih i nemoćnih. Svi se mi radujemo, nasmiješeni smo ali koliko umiremo polako iznutra, a da nas nitko i ne pita kako smo? Toliko se borimo sa zvijeri zvanoj "danas" da smo upravo mi postali ta zvijer! Dragi naš Friedrich uvijek je sve znao prije nas! Zar smo toliko depersonalizirani da više ne shvaćamo što smo i zašto smo uopće stvoreni?

Tuga je dokaz ljudske konačnosti kao i njegove beskonačnosti, princip paradoksa ali ne tako dalekog od nas!